Подсећање на Мартовски погром 2004

Архива вести о дешавањима на Косову и Метохији у пролеће 2004. године


 

Овде можете преузети и поглавља књиге "Мартовски погром на Косову и Метохији" коју су 2004. године издали Министарство културе Владе Републике Србије и Музеј у Приштини (са измештеним седиштем).

Судбина културне баштине на Косову и Метохији (PDF, величина датотеке 864KB)

Светиње и културна добра уништени у мартовском погрому
(PDF, 3,48MB)

Уништена и оштећена културна добра на Косову и Метохији у периоду од 1999. до 2004. године
(PDF, 3,41MB)

Угрожена културна добра на Косову и Метохији
(PDF, 4,63MB)

Библиографија (PDF, 536KB)

ФОТОГАЛЕРИЈЕ МАРТОВСКИ ПОГРОМ 2004

Prizren, Prizren2 Devic
Obilic, Obilic2 Pristina
Lipljan Kosovo Polje
Djakovica Caglavica
Gnjilane Podujevo Podujevo2
Belo Polje, Belo Polje2 Vladika u Prizrenu
Mitrovica St. Sava Mitrovica neredi
Svinjare, Svinjare2 Vucitrn
St. Sava, Mitrovica 1 St.Sava, Mitrovica 2

Паљење Призрена
http://www.kosovo.net/www.besimi.com/prizreni/default.htm

Kosovsko proleće/Kosovo Spring from kim on Vimeo.

DRUŠTVO

SUTRA JE DEVET GODINA OD POGROMA NA KOSOVU I METOHIJI

Ostali su goli život i nada

Tokom nasilja 17. marta 2004. ubijeno 19, a 900 osoba je povređeno, zapaljeno oko 800 srpskih, romskih i aškalijskih domova, proterano 4.000 ljudi, srušeno i oskrnavljeno 39 srpskih crkva i manastira

Ispod gomila polomljenog crepa izbijao je, na nekoliko mesta, modar plamen bez dima. Premeštali smo se s noge na nogu i teško disali od vreline i jare. Pod nama su goreli poslednji ostaci Crkve Svetog Nikole u Prištini. Dogorevao je ikonostas, izuzetni duborezački rad debarskih majstora, jedan od najvrednijih i najlepših u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nestajale su stotine biblijskih scena, likova i ornamenata, u pepeo se pretvarala uspela kompozicija sa desetinama ikona. Iza su bili filigranski krstovi, dva jevanđelja – dar ruske carice Katarine. Od hrama su ostali samo zidovi. Otpao je jedan sloj fresaka, a ispod njega se pojavio stari prvi živopis, sagorelih boja, siv i nevešto rađen za prištinsku pravoslavnu sirotinju početkom 19. veka. Izlazili smo brzo, kao iz krečane i prošli pored dvorišnog zida uz koji su stajale gomilice kamenja. Kamenice je skupljao prištinski paroh Miroslav Popadić. Njima su, godinama od 1999, gađali crkvu, njega, popadiju Branku… On je odavde izvučen u poslednjem trenutku 18. marta dok mu je parohijski dom goreo iznad glave. Danas se u ovom domu, iza ovog istog zida ponovo igraju sveštenička deca Milijana, Anastasija, Novak i Filip.

Pogrom 17. marta 2004. godine zahvatio je skoro svaki segment života kosovskih Srba, od kulture i vere do gole egzistencije i opstanka. Retko kada se, na tako velikoj teritoriji, jedan narod susreo sa potpunim nestankom, čak i na mestima gde su, umesto njega, ostali spomenici, groblja ili nekoliko nemoćnih staraca ili monahinja.

Etnička stihija, dobro organizovana i vođena, krenula je i na manastir Devič u Drenici. Zadužbinu despota Đurđa Brankovića obnavljao je ondašnji vladika raško-prizrenski Pavle. Svuda se videla njegova skromna ruka i trud da, sa sestrinstvom manastira, podigne i oporavi ono što je do temelja bilo razoreno u Drugom svetskom ratu. Devič nije zaboravljao i vraćao mu se, kao srpski patrijarh, i u godinama kada je tu oblast kontrolisala Oslobodilačka vojska Kosova. Jednom su ga, na prilazu manastiru, zaustavili i legitimisali:

– Stari, daj ličnu kartu – kaže uniformisani pripadnik OVK.

On mirno daje svoju staru prizrensku ličnu kartu.

– Ovo je naša država – ljutito govori patrijarhu i vraća mu ličnu kartu.

– Kad je vaša država, šta onda radite po šumama – upita ga patrijarh Pavle i njegov automobil produži put manastira.

Njegov trud nije preživeo vatru 17. marta, ali je preživela volja monahinja da se vrate oskrnavljenom grobu svetog Joanikija Devičkog i započnu obnovu. Nekima od njih ovo je drugi povratak na zgarište. Sada već starice, izlaze iz vojničkog šatora francuskog Kfora i lopatama polako počinju da čiste pepeo poslednjeg pogroma. U Devič se vratio život.

Nikada u svoj istoriji Srpska pravoslavna crkva, u tako kratkom vremenu, nije pretrpela teži udarac i to na teritoriji koja se smatra srpskim Jerusalimom. U samom njenom centru, u Prizrenu, nije ostalo nijedno srpsko obeležje koje nije rušeno, paljeno i skrnavljeno. Sistematično uništavanje Bogorodice Ljeviške trajalo je satima, a palitelji, u ovo kulturno dobro sa Unesko liste, donose stare automobilske gume, kako bi vatra brže progutala neka od najlepših slikarskih dela prve polovine 14. veka. Slikarstvo živih boja, nove dinamike i osećanja, što je stotinama godina čekalo da se sa njega skloni malter i kreč otomanskih osvajača, ponovo je padalo u mrak i crnilo pogroma 17. marta. Danas se, s teškom mukom, s lica Bogorodice prizrenske, hraniteljke gladnih, skida gar i oživljavaju majstorski potezi slikara Nikole i Astrape. Ali, nije to najgore što se dogodilo Prizrenu. Tamo je nestao grad, gradski duh, multietničnost, uništeno je staro srpsko jezgro grada, orijentalno i gospodsko. Srbi su, prvi put, prestali da budu gradski ljudi i postali interno raseljena lica, u svom gradu, u bazi nemačkog Kfora.

Ipak, u međuvremenu, grad se pretvorio u ideju, u svaki povratak, u pojedinca i njegov trud i rad. Druga generacija đaka obnovljene prizrenske Bogoslovije „Sveti Kirilo i Metodije”, dva puta je uvećala broj srpskih stanovnika Prizrena. Nedavno im je pripremio ručak arhimandrit Mihailo koji živi u ruševinama manastira Svetih Arhangela na Bistrici, spaljenog do temelja 17. marta. Bogoslovi su sa sobom poneli fudbalsku loptu, podelili se u četiri ekipe i na zaravni između zidina sa bodljikavom žicom i grobnom Crkvom srpskog cara Dušana igrali fudbal celo popodne

Iza svega je, u većini slučajeva, ostao samo goli život i potreba da se obnavlja uništeno. Jasno je da ništa ne može, ili bar Srbi ne mogu, zatvoriti zjapeću prazninu uništene Potkaljaje u Prizrenu, obesmišljen je sadržaj za povratak u Prištinu, Lipljan, Obilić, Kosovsku Mitrovicu. Geto se konstituisao kao jedini oblik preživljavanja, a najmoćnije sile međunarodne zajednice su, dok se vatra pogroma još nije ni stišala, odlučile da priznaju nezavisnost Kosova.

– Dva dana sam pokušavao da dobijem Ramuša Haradinaja i nisam uspeo – pravdao se u Gračanici Gregori Džonson, komandant južnog krila NATO.

Dok se ova „greška na vezama” otklanjala poginulo je 19 osoba, 900 ljudi je pretučeno i teško povređeno, zapaljeno je i oštećeno oko 800 srpskih, romskih i aškalijskih domova, proterano je 4.000 ljudi, srušeno i oskrnavljeno 39 srpskih crkava i manastira. Izuzimajući živote, možda se sve ovo može obnoviti i zalečiti, ali se nikada ne može povratiti autentičnost, lepota, ljubav i poniženje sirotinje, slike Uroša Predića, groblja, desetine hiljada knjiga i ikona, zvona. Majstorski, genijalni potez četkicom nekog freskopisca više niko neće videti i obnoviti.

————————————————-

Žrtve pogroma

Lažna vest Radio-televizije Kosova o tome da su Srbi odgovorni za utapanje dvojice albanskih dečaka u reci Ibar, kod sela Čabra na severu KiM,bila je neposredni povod za pogrom. U velikim sukobima u Mitrovici ubijena je Jana Tučev, a na terasi svog stana od snajperskog hica poginuo je Borivoje Spasojević. U zapaljenojprizrenskoj Bogosloviji stradao jeDragan Nedeljković. U selu Drajkovce, ubijenisu Dobrivoje Stolić injegov sin Borko.U Gnjilanu su popaljene sve srpske kuće, ubijen je Boban Perić dok je Slavoljub Dabić pretučen do smrti. U Kosovskoj Kamenici iz automobila sa srpskim registarskim tablicama izvučen je teško pretučen Jugoslav Savić,koji je nekoliko dana kasnije, od posledica prebijanja, preminuo u vranjskoj bolnici.

Sve što je služilo Srbima u Kosovu Polju je uništeno, a iz svoje kuće izvučen je Zlatibor Trajković i na očigled njegove supruge Rade, poliven benzinom i zapaljen, posle čega je preminuo.U Lipljanuje stradao Nenad Vesić, raseljeno lice iz sela Konjuh iz okoline Lipljana.

Živojin Rakočević
objavljeno: 16.03.2013.
 

18. mart 2004. – Nastavak pogroma

Izvor: KIM | komentara: 0

Martovsko nasilje 2004. godine koje je počelo 17. marta nastavljeno je i sutradan. Na današnji dan 2004.godine proterani su svi Srbi iz Belog Polja i Obilića a spaljeno je još desetak crkava i manastira širom Kosova i Metohije.

Čaglavica, 18.mart 2004. (

 

 

U Gračanici će danas sa početkom u 12 sati biti održan protest meštana kako bi se podsetilo na nasilje iz marta 2004.godine. Protest se održava u organizaciji Dom zdravlja iz Gračanice.

Iz Belog Polja kod Peci, na današnji dan pre osam godina, proterani su svi Srbi koji su se godinu dana ranije vratili, nakon što su 1999. godine napustili selo. Crkva Roždestva Presvete Bogorodice u selu spaljena je 18. marta 2004. godine a petoro srpskih povratnika teško je povređeno. 

Pogrom je u Obiliću takođe počeo 18. marta po istom scenariju kao u većini mesta prethodnog dana. Srbi su potpuno izbačeni iz ovog grada, smešteni u kolektivne centre ili kod rođaka u okolnim selima. Uništena je crkva u centru grada, spaljena i demolirana zgrada YU programa u kojoj su živeli Srbi. Potpuno je uništena škola iz koje su, dok je napadana, evakuisani đaci.

Na današnji dan pre osam godina oko 2 hiljade demonstranata napalo je manastir Devič kod Srbice , pet monahinja je evakuisano, nakon čega je manastir spaljen.

Saborni hram cara Uroša u Uroševcu kao i crkva sv. Arhangela Mihaila u Štimlju ali i crkva Svetog Nikole u Prištini  uništene su 18. Marta 2004. godine. 

18.marta 2004. godine demonstranti su naložili automobilske gume u Crkvi Svetog Mihaila u Obiliću koja je potom potpuno izgorela u požaru.

Stradala je i Crkva Svetog Andreja u Podujevu.  Istočni deo hrama Sv. Andreja je miniran , a zvonik potpuno uništen eksplozivnim sredstvima kao i zid koji je okruživao crkvu. Zapaljena je i crkva Svetog Save u južnom delu Kosovske Mitrovice. U popodnevnim časovima zapaljeni su i konaci crkve.

U najezdi demonstranata bačene su  bombe na stanice Kosovske policijske službe u Lipljanu i Obiliću. 

Za dva dana martovskog nasilja na Kosovu I Metohiji , 17. i 18. marta 2004. poginulo 19 osoba,  900 ljudi pretučeno i teško povređeno, zapaljeno je i oštećeno oko 800 srpskih, romskih i aškalijskih kuća, proterano 4.000 ljudi, srušeno  i uništeno 39 srpskih crkava i manastira.